Uoči izlaska knjige "Tamna šuma, duboka voda" naša je glavna urednica razgovarala s autoricom Jelenom Dunato o njezinom stvaralačkom procesu, jezicima na kojima piše, likovima koje stvara i još mnogočemu.
Upoznajte Jelenu Dunato!
- Tko je Jelena Dunato kad nije povjesničarka umjetnosti i spisateljica? Koji su Vaši hobiji, koju glazbu volite, koje knjige čitate?
Slobodnog vremena sam se manje-više odrekla kad sam krenula graditi dvije karijere istovremeno, a usput se još i brinuti za obitelj. Stoga mogu reći da je Jelena Dunato kronično iscrpljeno klupko živaca koje preživljava na crnom čaju s puno mlijeka.
Hobiji su mi spavanje pred televizorom i pečenje kolača, naročito kompliciranih torti – to me opušta. U glazbi nisam naročito izbirljiva, volim svašta, ali srce mi je ostalo na rock bendovima s početka milenija – valjda zato što sam na njih najviše plesala.
Što se knjiga tiče, zbog posla čitam sve što stignem u spekulativnom žanru, a volim i povijesne romane i publicistiku te suvremenu književnost. Kad sam jako umorna od svega, čitam poeziju.
- Osim romana, autorica ste i kratkih priča i novela. Koja Vam je forma draža?
Svaka forma mi je draga, jer svaka ima svoje prednosti i ograničenja. Kad pišem, onda mi ideja, skica za priču dolazi prije forme, jer svaka priča zahtijeva svoju formu. Neke se mogu ispričati u tisuću riječi, a neke jedva stanu u sto tisuća.
- Kada ste počeli pisati i kako teče Vaš kreativni proces? Pišete li odmah sve “iz glave” ili prvo stvarate outline priče?
To je stara dilema plotter/pantser. Metodom pokušaja i pogrešaka, naučila sam da sam više na strani plottera, odnosno da mi je lakše ako prvo skiciram outline, a onda krenem na pisanje. Kod kratkih priča i novela često mi je dovoljan jedan odlomak sinopsisa prije nego krenem pisati. Romani su puno kompliciraniji, pogotovo ako imaju nekoliko narativnih lukova. Tu obično razrađujem priču scenu po scenu za svaki od POV likova i onda ih slažem u veliku vremensku tablicu (s naznačenim glavnim beatovima, da bude preglednije) i obično završim sa šest do sedam stranica detaljno razrađenog plana koji mi ipak dopušta dovoljno slobode u kreiranju svake scene i mogućnost da rješavam probleme čim se pojave, a ne nakon 30 000 izbačenih riječi.
- Koliko je trajalo pisanje knjige Dark Woods, Deep Water i koji su Vam bili izazovi tijekom tog procesa?
DWDW strukturno je kompliciran roman jer isprepliće tri priče u rasponu od četrdeset godina i, gledajući unatrag, čini mi se da sam bila prokleto ambiciozna kad sam se upustila u to. Ali eto – volim kompleksne forme i volim kad svi dijelovi priče na kraju sjednu na mjesto kao slagalica.
Jedan od najvećih izazova bio je koliko prostora dati svakoj priči – jer ovaj je roman dio većeg svijeta i šire povijesti nego što je ovdje prikazana. Pisci često imaju impuls reći sve – na kraju krajeva, taj svijet kojeg su izmaštali zaslužuje da ga čitatelji upoznaju. Trik je naučiti kada je dosta – a dosta je kad s najmanjim mogućim brojem riječi postignemo željeni efekt. Ja vjerujem da moji čitatelji mogu spojiti točkice i da ne trebaju mene da im prikažem baš svaki detalj. Mjerilo mog uspjeha jest kada čitatelji mogu sami zamisliti svijet i ljude iza priče koju sam ispričala.
- Volite li više pisati na hrvatskom ili engleskom jeziku?
Volim ih jednako i silna je privilegija biti bilingvalan do te mjere da ti je doista svejedno na kojem jeziku pišeš. No kako sam se u posljednje vrijeme koncentrirala na pisanje romana na engleskom, tako mi to sada bolje leži. Nekako, čim krenem skicirati priču, odmah posežem za engleskim. To je trening, ništa drugo.
- Koja je najveća razlika između hrvatskog i američkog tržišta kad je riječ o spekulativnoj književnosti (osim veličine, naravno)?
Uh. Odakle da počnem? Spekulativna književnost na američkom tržištu jedan je od najomiljenijih žanrova i multimilijunski biznis, dok se sve do prije par godina na nju u Hrvatskoj gledalo kao na ružnu sestru beletristike, neki pulp fiction za nerdove – pogotovo kad ne govorimo o prijevodima svjetskih bestsellera, nego o domaćim piscima. Čini mi se da je jako dugo trebalo da se probije u mainstream i dođe na zasluženo mjesto na policama knjižara.
- Koji su Vam autori inspiracija?
Teško pitanje, jer zaista ima puno autora čije knjiga cijenim. Ali ako se ograničim samo na svoj žanr, onda od starije generacije svakako Robin Hobb, Guy Gavriel Kay, Terry Pratchett, Lois McMaster Bujold i Susanna Clarke, a od mlađih Angela Slatter, T. Kingfisher, Lucy Holland, Katherine Arden, Tananarive Due, Christopher Buehlman i još mnogi drugi.
- Koji Vam je omiljen lik iz Vaših djela?
To je kao da pitate roditelja koje mu je dijete najdraže. Teoretski, sve ih volim jednako. U praksi? Ako govorimo samo o DWDW, onda je to Telani, bez konkurencije. Svatko tko je ikada bio iscrpljen glupošću i zlobom svijeta i bio prisiljen gledati neizbježnu katastrofu na horizontu, prepoznat će se u njemu.