Vlatka Šnobl novo je ime hrvatske fantastike. S njezinim ste se pričama već mogli susresti u Adventu u riječima, a često dijeli svoje kratke priče na svom Instagram profilu Valovi tinte. Pitali smo ju gdje crpi inspiraciju, kako izgleda njezin kreativni proces i još mnogo toga.
Upoznajte Vlatku Šnobl!
Kako je nastala ideja za ovaj svijet i ljubavnu priču, je li prvo došla romantika ili fantastika?
Čitala sam knjigu Svjetovi J. R. R. Tolkiena o mjestima koja su njega nadahnula i počela razmišljati o meni posebnim lokacijama u Hrvatskoj te je otamo sve poteklo. Rijeke i more uvijek su me fascinirali, pa se očaranost prirodnim ljepotama spojila s brigama zbog okolišnih čimbenika i rodila se ideja kraljevstva na obali mora kojemu prijeti nestanak pitke vode. Romantika se spontano uplela u cijelu priču već na samom početku čim sam počela razmišljati o likovima.
Koliko si dugo radila na romanu prije nego što je ugledao svjetlo dana?
Prvi draft nastao je u malo više od pola godine nakon čega sam ga spremila u „ladicu“, gdje je ostao nekih godinu dana i onda sam se javila urednici Morane. Proces je od tada bio mnogo zanimljiviji jer sam već imala „kostur“, pa sam se mogla poigravati idejama.
Koji ti je lik bio najlakše, a koji najteže pisati i zašto?
Najlakše mi je bilo napisati Adriana budući da je on pripovjedač te sam najviše vremena provela u njegovoj glavi, a od početka sam imala jasnu predodžbu o tome kakvog glavnog junaka želim. Najteži za prikazati bio je antagonist s obzirom na cijeli magijski sustav, ali i ograničen uvid u samu osobu iz Adrianove perspektive.
Postoji li scena ili odnos u knjizi koji ti je posebno blizak srcu?
Ima jedna scena gdje se likovi usude biti ranjivi jedno s drugim i prihvaćaju sve osjećaje koji postoje u isto vrijeme te ujedno prihvaćaju jedno drugo kakvim jesu. Ne mogu ju pobliže opisati jer bih previše odala, ali prepoznat ćete ju po „Povučem ju natrag i zagrlim još čvršće. Svatko od nas plače na svoj način, tko sam ja da joj uskratim utjehu zagrljaja (…)“.
Jesi li tijekom pisanja otkrila nešto novo o sebi kao autorici ili osobi općenito?
Oduvijek sam imala bujnu maštu, ali tek sad kad sam morala povezati mnogo konaca i svakom zašto smisliti zato, iznenadila sam samu sebe kakve su mi dobre ideje pale na pamet – kaže ona skromno (smijeh). Šalu na stranu, strpljivost se isplati; dobro je što je draft odležao neko vrijeme u ladici, mogla sam uređivanju pristupiti s nekim novim iskustvima i pogledima, što je u konačnici dovelo do nekih dijelova kojih inače ne bi bilo, a podigli su sve skupa na bolju razinu.
Kako izgleda tvoj kreativni proces, imaš li neke posebne uvjete u kojima pišeš?
Uvijek se zamišljam kako sjedim za svojim radnim stolom, slušam glazbu i pišem satima dok pijuckam kavu, ali to se dogodi možda jednom u pet mjeseci. Najviše vremena provedem razmišljajući dok obavljam svakodnevne poslove pa si zapišem bilješke i kad ulovim vremena sjednem za tipkovnicu. Nekad ne napišem skoro ništa iako sam puno toga smislila, a nekad se priča skoro sama napiše, pa se i ja iznenadim time što se sljedeće dogodi.
Na kraju knjige čitatelji će naći poveznicu za priču „Valovi zime”. Kako je ta priča povezana sa „Srazom valova” i kako je nastala?
Ideja za „Valove zime“ nastala je još dok „Sraz“ nije imao pravi zaplet, ali znala sam kakav će biti kraj i stalno sam u glavi imala jednu smiješnu scenu koja bi bila moguća tek nakon što glavna priča završi. „Valovi zime“ svojevrstan su epilog epilogu „Sraza valova“ te pružaju odgovor na jedno Adrianovo pitanje na koje mu nije bilo moguće u potpunosti odgovoriti u trenutku kad ga je postavio.
Koju bi poruku voljela da čitatelji ponesu sa sobom nakon zadnje stranice?
Nemam poruku, ali nadam se da će knjigu zatvoriti sa smiješkom i da će ih neko vrijeme pratiti feel-goodraspoloženje zbog nje.
Možemo li se nadati povratku u ovaj svijet ili već kuhaš neku novu priču?
Imam razrađenu ideju za roman smješten u svijet „Sraza valova“, no ne radi se o nastavku „Sraza“, već istraživanju nekih drugih zemalja te bi isto tako bio samostalan roman. Što se tiče novih priča, pišem dvije fantasy priče, od kojih je jedna skoro gotova, a druga je „Permafrost“, o ledenim zmajevima koja je nastala iz fore i otela se kontroli (smijeh).
Koji je dio tebe najviše utkan u svijet ili likove u „Srazu valova”?
Rekla bih da prevladava moj smisao za humor i pribjegavanje humoru za nošenje s teškim situacijama.
Koji je lik iz „Sraza valova” najsličniji tebi?
To bi bio Adrian. Budući da sam pisala iz njegove perspektive, opet tu nekako dominira smisao za humor, ali i promišljanje o svemu.
Tko je Vlatka Šnobl kad nije autorica fantastike?
Čitateljica, lektorica. Volim i crtati, a i gledati uvijek iznove iste četiri serije.
Kad bi bila magično biće, tko/što bi bila i zašto?
Mislim da bi bilo zabavno biti sfinga i mučiti prolaznike zagonetkama (smijeh).