Jelena Živić prevoditeljica je i lektorica iz Vukovara, talentirana autorica čiji je prvijenac "Haglovi" naklada Morana imala čast izdati pod svojim imenom. Nije nam bilo teško odlučiti se za izdavanje ovoga romana jer Jelena nas je odmah osvojila svojim atmosferičnim stilom, intrigantnim likovima i napetom radnjom koja vas tjera da roman ne ispuštate iz ruku.
Upoznajte našu Jelenu!
- Tvoj je roman pomalo neobičnog imena. Što su Haglovi i zašto je knjiga po njima dobila ime?
Haglovi su svojevrsni „riječni džepovi“ koji se, ovisno o vodostaju Dunava, iz bara pretvaraju u jedno veliko vodeno tijelo, tj. spajaju s ostatkom rijeke. Kada biste zaplovili Dunavom i čamcem se zavukli malo dalje od gradskih područja, vjerojatno bi vas iznenadili močvarni, mirni dijelovi rijeke. Haglovima se također naziva i područje nizvodno od Vučedola, prema Sotinu, gdje se protežu njive i lovišta. Upravo tu negdje ugnijezdila se i moja vikendica koja je poslužila kao inspiracija za roman.
- Kako je nastala ideja za tvoj roman – sjećaš li se trenutka kad ti je “sinula”?
Naravno, mislim da mi se taj trenutak trajno urezao u sjećanje. Pripremala sam se za presađivanje rajčice na vikendici i stajala na prednjem trijemu. Oko mene prostirala se gusta šuma, a tišinu je parao zvuk pucnjave. U tom sam trenutku možda prvi put osvijestila da sam sasvim sama, daleko od prvih kuća, i zapitala sam se što bi se dogodilo da nekakav nepoznat muškarac prođe pokraj ograde. I rodio se Nikola, pa Dina, pa ostatak romana.
- Opiši nam svoj kreativni proces – kad pišeš, slušaš li glazbu, izoliraš li se od svijeta…?
Potpuno štreberski sjednem za svoj laptop, ugasim sve što bi me moglo ometati, zabranim dečku da bude glasan i krenem. Imam dobru disciplinu, ali priča mi se prvo mora „skuhati“ u glavi, barem njen obris, i tek onda mogu početi. Što se pisanja kratkih priča tiče, ne stajem dok ih cijele ne napišem jer me inspiracija obično toliko snažno obuzme da imam osjećaj da bi mi priča kliznula kroz prste da je napustim. Slično je bilo i s "Haglovima", pa su oni nastali u samo mjesec dana aktivnog pisanja, i to po rasporedu, navečer, svake večeri.
- Koja je bila najveća prepreka tijekom pisanja ovoga romana i kako si ju prebrodila?
Sumnja u sebe, moj najveći neprijatelj i ubojica mnogih projekata. "Haglovi" su bili gotovi (neuređeni, ali završeni) u zimu 2023., a izdavačima sam ih krenula slati tek godinu dana poslije. Do tada su stajali u ladici (na laptopu) i pravila sam se da ne postoje. Sjećam se da sam ih krajem 2024. ponovno otvorila i krenula uređivati, a onda sam doslovno jedno nedjeljno popodne završila sve prepravke i poslala ih na nekoliko adresa, između ostalih Moraninu.
- Što ti je bilo najveća inspiracija za ovaj roman?
Moja vikendica, kuća u koju smo se dečko i ja zaljubili na prvi (drugi) pogled, iako je bila strašno zapuštena i usred ničega. Godinama smo živjeli u malom stanu u centru grada i patili za dvorištem i mirom. Iako smo jako aktivni i većinu vremena provodimo vani, tražili smo neki svoj kutak u koji se možemo povući kada nam zatreba mir. I upravo to smo pronašli negdje na fiktivnom potezu između Dinine vikendice i lovočuvareve kolibe. Inspiriraju me i priroda, životinje, ali i ljudi i njihov beskonačan potencijal za ljubav i okrutnost.
- Jesu li neki likovi inspirirani stvarnim osobama iz tvog života?
Vjerojatno svi pomalo. Dina i ja dijelimo neke sličnosti, a mislim da su svi glavni likovi pomalo autobiografski. Ona i ja obožavamo životinje, imamo psećeg (i mačjeg) suputnika, ne jedemo meso, volimo vrtlarenje i snažno osjećamo svijet, na našu žalost. Nekim sam likovima dala imena dragih ljudi, likovi bake i mame inspirirani su snažnim ženama iz mog života, a Veles sadrži valjda ponešto od svakog psa na ovome svijetu, čist i pun ljubavi.
- Što ti je bilo najdraže pisati – likove, dijaloge, opise, napetost…?
Najviše se mučim s dijalozima i u mojim kratkim pričama u samim počecima pisanja oni praktički nisu ni postojali. Moji likovi strašno su živi u mojoj glavi, pa mi je zapravo najteže podsjetiti se na to da osoba koja čita nešto što sam napisala nema iste uvide kao i ja. Najdraže mi je graditi napetost i pisati opise prirode, ali i pomalo jezivo-sjetnih dijelova, naročito u opisima Dunava.
- Što bi voljela da čitatelji ponesu sa sobom nakon čitanja tvoje knjige?
Svijest da smo svi, kako je to Whitman lijepo opjevao, veliki i da sadržimo mnoštva. Da je povezanost s prirodom i svim bićima koja nas okružuju neraskidiva i prekrasna. I da nikada ne znamo kakve sve bitke ljudi oko nas vode u sebi – i zato bismo uvijek trebali odabrati ljubav.
- Da možeš u tri riječi opisati svoju knjigu, koje bi to bile?
Atmosferična, napeta, sjetna.
- Koja te knjiga ili autor najviše oblikovao kao spisateljicu?
Ovo nije baš popularno reći, naročito ako ste kao ja po struci profesorica književnosti, ali Stephen King. Oni koji mu nikada nisu dali šansu vjerojatno će sada frknuti i pomisliti da sam trivijalna, ali oni koji čitaju Kinga, znaju da vjerojatno nema boljeg živućeg autora koji toliko opipljivo i stvarno opisuje ljudsku prirodu. Njegovu prvu knjigu ugrabila sam s jedanaest godina i nisam ga pustila otad, a on me u tim formativnim godinama naučio više o životu od nekih ljudi koji su me okruživali.
- Tko je Jelena Živić kad nije spisateljica?
Kći, partnerica, prijateljica, sestra, ogromna ljubiteljica životinja, Aske, Magde, Lole i svih bića koja nas okružuju (pa i onih na dvije noge). Obožavam čitati od malih nogu, volim hranu, putovanja, dobre ljude, planine, rijeke, jezera, Dunav, kupanje na Adi i miris čamca premazanog katranom na vrućem suncu u kasni kolovoški dan.
- Što bi poručila nekome tko također sanja o pisanju i izdavanju svoje prve knjige?
Pišite! Nema druge formule. Nema tih videa, knjiga, predavanja i savjeta o pisanju koji mogu zamijeniti samo pisanje. Ono je zanat, kao i svaki drugi, i brusi se olovkom (tipkovnicom). Nemojte slušati floskule kako nitko više ne čita, nemojte pisati žanrove koje ne volite ni likove koji vam se ne sviđaju samo zato što biste tako lakše mogli prodati knjigu. I nemojte se bojati ogoliti dušu, nije tako strašno.