Maggie Smith, TI MOŽEŠ UČINITI OVAJ SVIJET PREKRASNIM

„Nastojala sam spasiti svoj brak, no zapravo sam trebala spasiti sebe“ jedan je od citata iz knjige Ti možeš učiniti ovaj svijet prekrasnim Maggie Smith u kojoj opisuje svoj brak, a potom i njegov raspad, uzrokovan među ostalim činjenicom da se njezin suprug nije mogao nositi s time što je preuzela više uloga – majke, supruge, ali i pjesnikinje koja postaje sve poznatija i sve priznatija u javnom životu. Nakon što ona intuitivno shvati što se događa i suoči ga s time, suprug odluči otići s drugom. Maggie Smith opisuje kako je to kad te iznenada izda osoba kojoj si do jučer najviše vjerovao. No u širem kontekstu ona tematizira i nove uloge u današnjem društvu te kako se s tim ulogama nosimo. Sve napisano na izvanredan način.

U knjizi nema ogorčenosti i patetike, čak ni potrage za krivcem, autorica iskreno opisuje kako se osjećala i s čime se borila, nastojeći svoju priču učiniti korisnom ženama koje se nalaze u sličnoj situaciji i ne nalaze nadu. Iznenađujući je pozitivan ton koji pokušava unijeti u opis teških dana za njezinu obitelj. Toliko je ljudskosti u svim njezinim pokušajima i toliko iskrenosti u opisu padova koji je iznenade, baš kao i sve nas, taman kad pomislimo da je preboljela. „Mogla bih reći da je moja zadaća: tragati za mirom znajući da rana možda nikad neće u potpunosti zacijeljeti...“

Maggie Smith autorica je bestselera New York Timesa, a njezinu pjesmu „Čvrsti temelji“, koja je potresla čitav svijet, javno je pročitala poznata glumica Meryl Streep. Ti možeš učiniti ovaj svijet prekrasnim dočekana je s oduševljenjem, te tako New York Times među ostalim piše: „Maggie Smith pokušava i sjećanje na razvod učiniti lijepim“, a Oprah Daily „Ovo je divna knjiga“. Autorica opisuje kako izgleda brak nakon što jednog od supružnika zahvati ono što se naziva klasičnom krizom srednjih godina: „U tome nije bilo nikakve logike: kao da je jedan dio mene htio da se vrati, a drugi da nestane, i ništa između te dvije krajnosti nije dolazilo u obzir. Odnosno: htjela sam da mi se muž vrati, a da stranac u kojega se pretvorio nestane.“

Maggie Smith piše i što je sve prethodilo razvodu, iznoseći svoje strahove i nedoumice: „Ali tko još pokušava spasiti brak tako što partnera natjera da bira između toga da bude ono što jest, da radi ono što radi i da bude u braku? Ja bih bila odabrala ostati u braku, i bila bih nesretna. I opet bi se svejedno raspao.“ A život slikovito opisuje: „Kako ja to zamišljam: svi smo mi babuške, u sebi nosimo prijašnje inačice samih sebe. U sebi nosimo prošlost. Nosimo sebe – sva naša 'ja' – kamo god pošli. U četrdesetogodišnjoj meni nalazi se žena kakva sam bila u svojim tridesetima, žena kakva sam bila u svojim dvadesetima, tinejdžerica kakva sam bila, dijete kakvo sam bila. Unutar mene razvedene ona je udana ja, ona ja koja je voljela svog supruga, koja je vjerovala da je ono što smo imali nepromjenjivo i vječno, koja je vjerovala u postojanost.“

Reference na ono što joj se događa u životu nalazi i u popularnoj kulturi. Pa tako piše: „Inačice ove priče nalaze se posvuda. Gledajući Krunu, načas sam suspregnula dah tijekom one scene kad Elizabeta pronalazi nešto u suprugovoj aktovci: fotografiju žene. Ništa ne kaže. Zbog uloge koja joj je dodijeljena ništa se ne može promijeniti. Ja ne mogu promijeniti ono što se dogodilo – nije to roman, to je moj život – ali drago mi je što sam barem živa, sada i ovdje, i slobodna učiniti ovaj roman svojim. Drago mi je što nisam kraljica.“

Ono što priču Maggie Smith čini magičnom i poziva na povratak tekstu jest nada koju nam ostavlja. Teške i bolne situacije u partnerskim odnosima promatrajmo slojevito i što realnije jer, kako nam ona poručuje: „Želim da znate da nije sve bilo loše. Nekoć smo bili obitelj – najprije nas dvoje, pa troje, pa četvero. U jednom je trenutku naveo četrdeset razloga zašto me voli.“